Ja, Vinko Pribojević, još davne 1525. godine napisao sam: “Kanal između Hvara i otočića, o koje se razbija bijes valova, pruža lađama za oluje siguran zaklon i mornari drže cijelo ovo mjesto za izvrsnu luku. Na srednjem brdu, više od ostalih, nalazi se nepristupačna tvrđava, učvršćena jakim zidom, sa svih strana strmim hridima. Luka je sposobna da primi mnogo lađa…”.

U prošlosti je Pakleni kanal znao biti i koban. Između Paklenih otoka i obale grada Hvara do rta Pelegrin za vrijeme zapadnog vjetra – pulentade, čak i ako nije osobit jak, mogu se stvoriti veliki valovi i neugodno iznenaditi neiskusne pomorce. Hvarski ribari su to oduvijek znali. Znali su oni još štošta. Naprimjer, znali su i kad i gdje ima najviše ribe, i to ne samo oko Hvara, nego i šire. Stoljećima su Hvar, Brač i Vis činili jednu komunu i njihovi ribari dijelili su ribarske pošte – mjesta gdje se koncentrira veliki broj riba u određenim vremenskim intervalima. Područje Hvara i Visa obilovalo je plavom ribom.

Ako nije bila velika potreba, svi su ipak najradije ribarili oko svoga otoka. Viškim i komiškim ribarima nije se dalo ploviti do hvarskih pošta, kao što se Hvaranima nije dalo ploviti do udaljenih viških pošta od Biševa sve do Sušca i Palagruže. Zapravo, hvarski ribari strancima u svom ribolovnom području nisu baš izražavali dobrodošlicu.

Naravno da postoji, a legenda kaže da je jedna ribarica napamet znala sve ribarske pošte od Paklenih otoka do Hvara kao nijedan drugi ribar u ono doba.

Da, to sam ja, Lucija Kuzmanić rođena Maričić, zvana Morska Vučica. Živjela sam na otoku Sv. Klement ili Škoj, kako ga Hvarani zovu. To je najveći otok u arhipelagu Paklinskih otoka, a ja sam jedna od najboljih ribarica u hvarskoj povijesti. Imala sam četrnaestero vlastite djece i jedno posvojeno i sve sam ih othranila ribareći. Nisu išli u školu, ali ja sam ih naučila čitati i pisati. Živjeli smo u maloj kući, ali nikada nismo bili gladni. Moje kćeri postale su vrsne krojačice, a moji unuci i praunuci još pričaju kako sam “ćapala toliko ugorih da se moga oposat cili For”. U spomen na mene drveni brod moga unuka Androta Gilveta nosi ime Morska Vučica.

Onda, Morska Vučice, nabroji nam sve hvarske ribarske pošte!

Hvarske pošte bile su redom: Široka, Duga, Parja, Spilice, Koludrice, Carnjene, Zaglov, Palilo, Studeni bok, Martinović, Karober, Pelegrin, Planikov bok, Vela Duboka, Duboka, Vloka, Mole Koludrice, Moli Zoglov, Nova posta na Palilu, Vonjok, Cekorja, Pakleni bok, Soline, Balunić, Tarsće, Store Strone, Stipanska i Smokvine. Evo, provjeri na karti jesam li koju zaboravila, a tri su označene!