I ne samo to. Interes za more u Hvaru imao je i svoje znanstveno lice. Među nama ježincima s bodlje na bodlju prenosi se priča o čovjeku koji je prije više od 160 godina svaki dan vodomjernom letvom mjerio razinu i prozirnost mora, a zatim i nekim posebnim instrumentima i njegovu temperaturu i gustoću. Mjerio je on i promjene tlaka zraka te smjer i jačinu vjetra.

Taj sam — Grgur Bučić, glavom i brkom! Bio sam voditelj prve meteorološke postaje u Hrvatskoj, ovdje u samostanu sv. Venerande.

Zanimale su me pojave u atmosferi, potresi na otoku Hvaru, zemaljski magnetizam i, naravno, more! Provodio sam mjerenja mora i zraka sve dok mi nevrijeme nije uništilo instrumente. Unatoč tome nastavio sam s oceanografijom kao motritelj bečke Akademije znanosti u sklopu djelatnosti Stalnoga povjerenstva za istraživanje Jadrana. Objavio sam nekoliko radova iz područja oceanografije. Zbog mojih dugogodišnjih mjerenja Hvar je bio najbolje istražen u čitavom priobalnom pojasu tadašnje Austro-Ugarske.

Svakako su doprinijela boljem razumijevanju mora i utjecala na točnost predviđanja vremenskih uvjeta. Ribari su trebali čuvati sebe, ali trebalo je i more sačuvati od njih.

Događalo se da je ribarska mreža ravno s dna pokupila i kojeg pripadnika moje vrste. U redu, i mi smo jestivi, ali još smo važniji kao čistači morskog dna koje, usput budi rečeno, takve mreže uništavaju. Trebalo je uvesti reda! Zato je 1835. godine austrijska uprava donijela Disciplinarni pravilnik za ribolov uzduž obala Jadrana. Uvode se i neke ekološke mjere pa se riba morala loviti na način da se sačuva razmnožavanje vrsta. Tada se zabranjuje ribolov mrežama koje zahvaćaju do morskoga dna (koćama), a ribari su smjeli loviti u granicama općina kojima su pripadali.

Hvarani su imali visoku svijest o ekološkoj vrijednosti mora, iako tada još nije ni postojala riječ ekologija! Primjerice, 1864. godine uputili su Splitskom okrugu dopis u kojem navode kako Ćozoti (ribari iz Chioggie) provode izlov ribe mrežama koje se povlače po dnu i uzrokuju sterilitet riblje populacije. Međutim, nije bilo moguće stalno nadzirati upade stranih ribara, a koćaricama počinju loviti i ribari s ove strane obale.

Nekad se plava riba lovila samo u toplije doba godine. Razvoj tehnologije omogućio je njezin lov tijekom cijele godine. Sve je to dovelo do pretjeranoga izlova ribe i uništavanja ekosustava. Smanjivanju broja inćuna i srdela doprinijele su i promjene u okolišu koje su smanjile količinu njihove hrane (planktona). Promjene u klimi utječu na mijenjanje vremena razmnožavanja ribe pa povremeni lovostaji ne daju očekivane rezultate.

Teško je reći. Da bi se obnovila količina ribe u Jadranskome moru, ili kako se to stručno kaže — riblji fond, potrebno je na duže razdoblje proglasiti lovostaj na pojedinim mjestima gdje se riba razmnožava. Bez zajedničke vizije i dogovora ribara s obje strane Jadrana budućnost ribolova je upitna.

I ona je upitna! Moru prijete razne vrste ugroza i zagađenja, ali dok mene vidite na dnu, još ima nade. Ja sam prirodni pokazatelj da je more čisto i najbolji podsjetnik ljudima da tako treba i ostati kako bi oni i dalje mogli živjeti uz more, s morem i od mora.